Asyl times

Evo samo nekoliko napisa koji su objavljeni u ASYL TIMES-u:
Iz broja 45 (Asyl Times)
Pise Himzo Skorupan
Dnevnik: NEPOSLANO PISMO
Ne znam kako da te oslovim. Javljam Ti se, evo, iz velike duzine i ne znam ustvari ni o cemu bih ti pisao. Htio bih te samo podsjetiti na sve ono sto je bilo; da vidim i cujem sjecas li se icega. A bilo je prvo da sam Ti v j e r o v a o ! A da Te i podsjetim: Rodjeni smo nekako u isto vrijeme i pod istim krajickom neba. Zajedno smo rasli i starili, a razlikovali smo se, mislio sam, jedino po imenu. Smatrao sam da nas osim pripadnosti dvijema vjerama, nista drugo ne razdvaja. Nismo li, uostalom, sve ostalo imali gotovo isto: i nevolju i radost. Sjeti se ! Prisjeti se nase prve zajednicke djacke klupe, uciteljice i igara. Sjeti se naseg daljnjeg skolovanja: ta nismo li stanovali zajedno i pakete od kuce dobivene dijelili. Jesi li vec zaboravio prvo na svoju, pa zatim i na moju zenidbu? Tad si predlozio da se i pobratimo! Mozes li zaboraviti kako smo djelili radost rodjenjem nase djece i tugu sahranjujuci roditelje? Nismo li stanovali kuca uz kucu i nije li nam avlija (dvoriste, svejedno) bila zajednicka? Pamtis li i kako smo radili pod istim krovom, stol do stola. A ona zajednicka popijena pica? Pamtis li ih? I sta Ti odjednom bi? Ko Te nagovori da na mene potegnes noz? Jesi li nagovoren ili si to uradio gonjen vlastitim nagonom? Ne, odgovoriti mi ne trebas!

ENGLEZ OSTAJE ENGLEZ
Od novog susjeda ovdje u Londonu dijelio me samo zid. I premda bi se reklo da je to obican zid, od obicne opeke, nije. To je veliki zid, zidina; bedem takoreci. Dugo sam mislio da je stan do moga prazan, da u njemu niko ne stanuje: nisam imao priliku vidjeti nikoga da na susjedna vrata ni ulazi ni izlazi, a do mene nije dopirala ni eventualna bracna svadja, ni plac djece; nije se takodjer cula ni pjesma. Da imam tog susjeda primjetio sam sasvim slucajno, vracajuci se iz setnje u svoj stan: kroz vrata do mojih izlazio je covjek moje dobi i pogledi su nam se sreli, i na tome je ostalo. Ne, ni tada, a ni kasnije nisam htio odati svoju znatizelju - svakom njegovu radoznalost. U vise kasnijih susretanja ocima uhvatio sam ga kako odgoneta ko sam i odakle sam. No, prag krajnje pristojnosti nije prelazio, a ja sam sa svoje strane podupirao njegovu znatizelju. I kad sam vec bio pomislio kako cu uspjeti sacuvati svoj incognito, doslo je do obrata. U jedan pristojan sat na moja je vrata pokucao niko drugi vec moj prvi susjed. Otvorio sam mu kao starom znancu, ali se pouzdano ne sjecam sta je naveo kao razlog svoga posjeta: da li je nesto trazaio ili nesto pitao. Olako sam dopustio da udovolji svojoj radoznalosti i skoro na vratima rekao mu kako sam iz daleka, iz Bosne, da sam izbjeglica. Ocekivao sam da se bar malo zacudi, ali on je bio ponovo - Englez. Vise sam ja bio iznenadjen sto je on, ovaj moj novi susjed, preselio iz jednog dijela grada u drugi, nego sto sam ja, da bih dosao dovde, morao prevaliti tako dalek put. Englez ostaje Englez!

DOBRONAMJERNI ZATOCENIK
Ima raznih izbjeglica. Nisu svi ljudi isti: tako i prognanici. Jedni su sretni sto su iznijeli zivu glavu, drugim nista ne valja; sve im smeta. Zale se na klimu, smjestaj, nacin ishrane, na sebe same. Jadaju se i sebi i drugima: jadikuju, uzdisu, proklinju... Jedan od prognanika iz Bosne po mnogo cemu se razlikuje od drugih: ne izlazi iz kuce. O teroristima koji na javnim mjestima podmecu bombe cuo je i prije, ali se po dolasku u Englesku, u London, u to i uvjerio. Posredstvom televizije saznao je o akcijama terorista i donio, za sada neopozivu odluku, da ne izlazi iz kuce. Bilo bi, naravno, sasvim umjesno upitati tog nevoljnika da odgovori na pitanje o tome sta se njega ticu tudji nerascisceni racuni, ali buduci da to niko ne cini, ostaje samo da se predpostavlja, nagadja. Nesretnik je, nema sumnje, dok je stigao dovde, mnogo propatio i vjerovatno ne bi htio da igrom slucaja postane zrtvom bas ove ovdje postavljene i drugom namjenjene bombe. Drugog razloga nema. I, sta je ovaj nesretnik dobio, a sta izgubio: iz jednog velikog zatvora dospio je u jedan manji: razlika je jedino u tome sto je ovaj ovdasnji izabrao svojom voljom. No, ovo je njegovo privatno zatocenistvo i s tim nema niko nista. Ima raznih zarobljenika. LAZNI PRIJATELJI Ne, to mi nikako ne ide u glavu. Jedan od drugoga iz Bosne pobjegli pa se ovdje nasli. Cuo sam, ne tvrdim, kako se ovdje, u Londonu, sastaju pa prijateljuju njih sva trojica. Svako je od njih dospio svojim putem; neko zato sto je morao, neko zbog toga sto je htio. Tamo se rastali, a ovdje sastali. Da je bilo srece i pameti nisu trebali ni dolaziti. Bilo je tamo mjesta za svu trojicu i jos da nikome ne bude tijesno; da im prostrano svima bude. cujem, dakle, da se ovdje drce pa me zanima imaju li jedan drugome sta reci. Lijepe rijeci su, mislim, vec potrosene! Mozda prkose? Ali kome?! Kazu mi kako ta trojica u razgovoru o domovini, da se jedan drugome, valjda, ne zamjera, osudjuje svako svoje i preko svake mjere, ali mi se cini da tako nece daleko stici. Onaj ko je svoje trebao osuditi morao je to uraditi znatno ranije pa sad ne bi sva traojica dolazila ovamo. I, premda zelim, u to prijateljstvo ne mogu povjerovati. Mislim da je rijec o laznom drugarstvu. Kad sam, napokon, saznao da prijateljuju uglavnom uz casu, sve mi je postalo jasnije. Sta ce kad se otrijezne?!