 |
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
 |
|
|
|
 |
|
|
|
|
|
|
|
|
|
Bosanskohercegovacko
informativno nezavisno glasilo u Svedskoj
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
 |
|
|
 |
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
Sudovi
u Federaciji BiH i Republici Srpskoj morat ce odluciti o zakonitosti
hiljada ugovora o zamjeni ili prodaji kuca i stanova. Ovo
je jedna od imovinskih odluka visokog predstavnika kojom je
obavezao sudove da utvrde jesu li nekretnine u BiH zamijenjene
ili prodate pod prisilom. Sklapanja nekakvih ugovora bila
je rasprostranjena tokom rata u BiH, a nastavljena je, nazalost,
i nakon Dejtonskog sporazuma. Kljucni datum do koga se pretpostavlja
da su imovinski ugovori zakljuceni pod prisilom, odredjen
je 14. decembar 1995. godine, kada je u glavnom gradu Francuske
parafiran Dejtonski sporazum. Nakon toga, nastupio je mir
u Bosni i Hercegovini, a odredbe Aneksa 7 otvorile su put
za povratak ljudi njihovim domovima.
Kod imovinskih ugovora zakljucenih prije 14. decembra 1995.
godine, teret dokazivanja je na onome ko se sada
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
nalazi
u posjedu sporne nekretnine.
Sadašnji korisnik, treba da dokaze da ugovor o zamjeni ili
prodaji nije zakljucen pod prisilom. Prijeratno vlasnicko
ili stanarsko pravo potvrdjuje Komisija za imovinske zahtjeve
raseljenih osoba i izbjeglica (CRPC). Ona ce takvo pravo potvrditi
svima koji su ga imali 1. aprila 1992. godine, na temelju
podnesenog zahtjeva. I druge osobe mogu tvrditi da imaju neki
pravni interes na spornoj imovini (koji su stekli nakon datuma
u dispozitivu odluke), pa Komisiji mogu podnijeti zahtjev
za ponovno razmatranje tog slucaja, dostavljajuci joj sve
dostupne dokaze. CRPC ce donijeti odluku nakon što njeni ekspertni
timovi provjere sve bitne dokaze u opcini u kojoj se nalazi
kuca ili stan. Potom ce povratnik tražiti od opcinskih stambenih
organa da izvrše certifikat Komisije i vlasnika uvedu u posjed
nekretnine. Sa
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
dašnji
stanar moze osporavati odluku Komisije za imovinske zahtjeve
i nastojati dokazivati da kod zakljucenja ugovora uopce nije
bilo nikakve prisile, te da je on pravno valjan. Nakon njegove
tužbe, sud ce donijeti definitivnu odluku. Ukoliko je ugovor
zakljucen poslije 14. decembra 1995. godine, teret dokazivanja
njegove validnosti je na onome ko tvrdi da je zakljucen pod
prisilom. Ove ugovore CRPC uopce nece razmatrati i o njima
ce raspravljati jedino sudovi. Svojim odlukama vracat ce u
kuce i stanove ljude koji su morali zakljuciti imovinske ugovore
pod prijetnjom fizickog napada na njih. Nazalost neki pravnici,
vec na samom pocetku su skepticni i kazu da ce biti veoma
teško dokazati da je ugovor potpisan pod prisilom i da ce
sudovi u oba entiteta imati mnogo posla.
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
 |
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
OBAVJESTENJE
OSOBAMA KOJE IMAJU ODLUKU CRPC-a
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
Aneksom
7. Daytonskog sporazuma utvrdjeno je da su odluke CRPC konacne
i da imaju pravnu snagu u citavoj Bosni i Hercegovini. Prema
formulaciji iz Aneksa 7., ove odluke imaju prioritet u odnosu
na odluke drugih organa. To znaci da ukoliko je bilo koji
pojedinacni ili opci akt drzavnog organa, ukljucujuci i za
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
konske
i podzakonske akte, u suprotnosti sa odlukom CRPC, primjenjuje
se odluka CRPC. Na primjer ukoliko odluka nadleznog upravnog
organa ili suda glasi da neko drugi, a ne nosilac CRPC odluke
bio prijeratni nosilac prava, primjenjuje se CRPC odluka.
Federacija BiH i Republika Srpska, kao
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
potpisnice
Aneksa 7., svi drugi drzavni organi u oba entiteta, entitetska
ili kantonalna ministarstva, kao i njihovi odsjeci formirani
za pojedine opcine, te same opcine (sto zavisi od nadleznosti
utvrdjenih entitetskim zakonima) duzni su da izvrsavaju odluke
CRPC. Znaci,
entiteti, a ne CRPC, odgovorni su za izvrsenje odluke CRPC.
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|